E, zdravo, narode moj, vaša Abronaša opet tu! Vikend je prošao – i nije bio loš, al’ nadasve je bio tužan! Sinoć su mobilisali celu Učionicu da idu ispred skupštine u Ćacilendu – da se, zamislite, suprotstave majci koja je izgubila dete! Ja, da vam kažem, ne volim blokadere, al’ prema majci – kakva god da je – nemam reči! To je ispralo i moje abronoško srce!
A u subotu – bio parastos na brzinu osmišljen! I šta mislite? Ovi naši iz Učionice ni pola kvote nisu ispunili! Niko neće da ide! A naš Profa Sinovac je u grdnom problemu! Kako da drži disciplinu kad niko neće ni da dođe? Možda će morati da plati statiste ko za neki film!
I šta da vam kažem – još sam pod utiscima! Mnogo sam tužna! Ne ide ovo nigde! Nije dobro! Ko da živimo u nekakvom snu gde se sve raspada!
Al’ hej, odoh da obiđem Učionicu! Možda naletim na nešto što će mi razbistriti misli! Možda ću naći Profu kako popravlja raspored! Ili crvene kmere kako prave plan kako da privuku ljude! Ili, najbolje od svega – neko ko se setio da ima srce!
Drž’te se, ljubim, ljubim – vaša Abronaša!
Do sledećeg abera, neka vam nada nikne ko nevoljna trava kroz asfalt tuge!
